UMJETNOST JE SLOBODA

Ljudi me često pitaju koliko dugo se bavim slikanjem, a ja ne znam što bih im odgovorila jer jedini pravi odgovor bio bi da slikam cijeli svoj život.Moje rano djetinjstvo bilo je ispunjeno umjetnošću, najviše slikarstvom. U mojoj “slikarskoj priči” djetinjstvo je odigralo najveću ulogu, iako ozbiljniji samorazvoj počinjem u kasnijoj dobi, tj. 2000. godine ( s navršenih 23 godine života).

Svoj slikarski talenat nosila sam u sebi od rođenja. Kao malo dijete uživala sam u tišini svoje dječje sobe i istraživala. Listala sam enciklopedije i druge knjige, tražila sam ideje na raznim mjestima, npr. na omotima gramofonskih ploča, razglednicama, fotografijama i dr. Tada nije bilo sve tako lako dostupno kao danas u internetsko doba.U sedmom razredu osnovne škole nacrtala sam svoje prve portrete. Crtala sam svoje tinejdžerske idole s postera koji su krasili zidove moje sobe. Bili su to Elvis Presley, Patrick Swayze i Bruce Lee. Inspiraciju za portrete dobivala sam gledajući portretiste na rivi svake godine na ljetovanju na našoj Jadranskoj obali. Moji prvi pokušaji bili su uspješni pa sam dalje vježbala i molila obitelj i prijatelje da mi poziraju. 1993 g. nacrtala sam svoj autoportret gledajući se u ogledalo.

Nastajali su moji prvi radovi koje sam voljela poklanjati svojim prijateljima te me oni danas kontaktiraju i hvale mi se kako još uvijek imaju moju sliku na zidu.U to vrijeme(sedmi i osmi razred OŠ), nisam se uključila u likovne radionice zbog nedostatka samopouzdanja. Gledajući jedan plakat za radionicu koja se održavala u susjednoj školi, pomislila sam da je to za “one talentirane” pa je moj slikarski duh zaspao na određeno vrijeme. U kasnijim godinama zapustila sam slikarstvo i krenula u glazbene vode. Počela sam svirati tamburicu u tamburaškom orkestru pa sam upisala Osnovnu glazbenu školu za gitaru čime sam se aktivno bavila do kraja gimnazije. 

Tek na drugoj godini Agronomskog fakulteta kreće moja “slikarska priča”. Posljednjih dana 1999. godine dogodilo mi se nešto čudno, neobjašnjivo. Bilo je to božićno vrijeme. Odjednom me počela vući neka jaka sila i imala sam žarku potrebu za slikanjem. Godinama nisam ništa naslikala, moj talenat nije bio izvježban ni razvijen. Nisam znala kako početi, što naslikati, odakle krenuti. Uzela sam papir i boje i pokušala sam nešto uraditi, ali nije bilo uspjeha. Nekoliko papira je završilo u košu za smeće. Takvi pokušaji trajali su nekoliko dana, ali nisu urodili plodom.I tada se desio taj dan koji ću pamtiti cijeli život: 24. siječanj 2000. godine.

Zimska je večer, sama sam u kući, učim za ispit. Umorna sam od knjige, potreban mi je predah. Vani je mrak, tišina, prožeo me neki čudan osjećaj, dubok mir kakav već duže vrijeme nisam osjetila. Mir i osjećaj koji me podsjećaju na prošle dane, opet sam ono malo dijete u tišini svoje sobe, udubljena u “svoj svijet”. Uzimam papir i boje i sjedam za stol. Unutarnji glas mi tiho šapće: “Barbara, napravi konačno nešto konkretno ili zauvijek zaboravi slikanje i odustani jer ovo više nema nikakvog smisla.” U tom trenutku sam se prepustila osjećaju, blokirala sam svoj um, maknula od sebe sve suvišne misli, a ruka je sama krenula. Nastala je slika koju sam nazvala “Krila”. Pogledala sam svoje djelo i istog sam  trnutka počela tražiti u tatinom ormaru crtež iz ranog djetinjstva koji je on spremio. Bio je to “Pijetao” kojeg sam nacrtala 1985. g. Tati se jako dopao jer je bio neobičan. Našla sam taj svoj crtež i usporedila ga s novonastalim. Bilo je to pravo otkriće, bila sam iznenađena, primjetila sam da je to isti stil, nešto moje, prepoznatljivo, nešto što trebam dalje razvijati. Pokazala sam tati novonastalo djelo i on ga je opisao ovako: “Naslikala si samu sebe. Imaš zbrku u glavi, želiš dobiti krila i poletjeti, ali čvrsti korijeni ti to ne dopuštaju...”Od toga dana počele su mi se javljati vizije mojih slika, kao da su dolazile iz neke druge dimenzije. Nisam znala šta napraviti s njima. Nije mi bilo jasno što mi se događa.

Životne prilike i neprilike u to vrijeme dovele su me do potrebe da se odmorim od vanjskoga svijeta, da nađem svoj životni put, da skupim hrabrosti i odvažim se živjeti kako ja želim i raditi ono što volim, da dišem u skladu s vibracijama svoje duše i srca...

Tih dana kao da sam živjela na granici dvaju svjetova, materijalnog (vidljivog) i duhovnog (očima skrivenog, vidljivog putem duše i srca). Ta dva svijeta su se ispreplela i ja više nisam znala koji od njih je stvaran, a koji je iluzija. U svojoj zbunjenosti, sjećam se da sam otišla na trčanje kroz šumu da razbistrim svoj um. Počelo mi se činiti da je ovaj materijalni svijet iluzija, a duhovni svijet stvaran. Moj materijalni svijet, postao je jako nestabilan, počeo se urušavati, ljudi koji su stalno bili tu počeli su odlaziti, a neki novi počeli su dolaziti, prostori u kojima sam živjela mijenjali su se, kao i moji dosadašnji utabani putovi. To razdoblje moga  života znala sam opisivati jednom rečenicom: “Kao da mi se srušilo tlo pod nogama, kao kula od karata.” U materijalnom svijetu više nisam imala čvrst oslonac.

Moj jedini pravi oslonac postao je duhovni svijet, vjera u Boga te kreativno stvaralaštvo. Vizije mojih slika hranile su moj duh, umoran od životnih drama, komedija i tragedija. Materijalna stvarnost bila je bunar nepresušnih briga i problema, mjesto koje je gušilo moj slobodan duh.
Moje vizije slika dolazile su iz drugog izvora, bio je to bunar nepresušnih ideja i mogućnosti kojima nema kraja. Slikarstvo je postalo moja hrana. Krenula sam s pokušajima materijalizacije svojih vizija. Moji prvi radovi bili su poput malog djeteta. Zaprava, nastavila sam tamo gdje sam stala, u ranom djetinjstvu.  Počela je nova faza mog samorazvoja. Trebalo je nadoknadit sve te godine slikarske šutnje. Razvijala sam se sama, nisam pohađala tečajeve, škole ni radionice za slikarstvo. Učila sam i vodila samu sebe. Isprobavala sam razne tehnike i materijale, krenula sa crtanjem portreta i izradom unikatnih boca i nakita. Počela sam sama izrađivati slikarska platna i unikatne okvire za slike. U toj fazi najviše sam koristila akrilne boje dok sam uljane počela koristiti godinama kasnije. Svoje radove većinom sam poklanjala prijateljima, ali dogodile su se i prve prodaje što je pozitivno utjecalo na moje samopouzdanje. Stizali su i prvi komentari na moj rad. Ljudi su pozitivno reagirali i tvrdili da iz mojih slika zrači pozitivna energija.
Međutim, nisu svi imali razumijevanja za to što radim. Moj rad su neki smatrali nerazumnim, uzaludno utrošenim vremenom. Moja potreba i želja da budem “pravi slikar” nije shvaćena ozbiljno. Mene nije zadovoljavalo slikanje iz hobija. Osjećala sam da sam sama u svemu tome, bez prave podrške okoline, kao da hodam “protiv struje”. Uzalud sam pokušavala bliskim ljudima objasniti da sam ja “pravi slikar”, na što bih dobila odgovor: ”Ma kakav slikar, kaj si si ti to umislila u glavu, zaposli se, idi raditi, trebaš mjesečnu plaću, kaj misliš da buš živela od svojih slikarija?”

Nije mi bilo lako ustrajati u tome, ali moja potreba za slikanjem bila je jača od svega. Nisam više mogla zamisliti svoj život bez slikanja, bez te slobode duha i osjećaja koji me prožimao prilikom kreativnog izrražavanja. Krenula sam tim putem i više se nisam mogla zaustaviti.
Jednoga dana došao je prijeloman trenutak, odluka, križanje puteva.Bilo mi je rečeno: “Odluči se! Ili ćeš biti poduzetnik pun para ili slikar boem s par kuna u džepu. ”Bila sam šokirana, suze su krenule niz obraze, šutjela sam, a u sebi sam rekla: ”Draže mi je imati par kuna u džepu i biti ono što jesam, nego pun novčanik i biti netko tko nisam. ”Bilo je to zaista križanje mojih puteva i životna odluka bila je donesena.
Odigrala sam najveću lutriju svoga života. Uložila sam sve sto sam do tada bila i kocku bacila kako bi pala na polje SLIKAR. Ništa mi nije garantiralo da ću uspjeti. Krenula sam u največi rizik,kockala sam se sa vlastitim životom. Krenula sam u nepoznato,u najveću avanturu svoga života. Bio je to osjećaj da nemam više što izgubiti.
Na Dušni dan,2.11.2005 g. sa ruksakom na leđima ušla sam u autobus za Pulu.
U to vrijeme počela sam pisati poeziju i jedna pjesma jasno opisuje dilemu s kojom sam se borila.

LJUBAV

Prolazim vrtom punim predivnih ruža,
Ne znam koju da uberem I pitam se,
Što bi sad učinila ljubav?

Svojom stazom kročim i pred križanje dođem,
 Dal’ da lijevo il desno krenem,
I pitam se,Što bi sad učinila ljubav?

Svoju zvijezdu pratim, ona zove me
Da ostvarim svoje snove.
Dal’ da ostanem il’ da odem?
I pitam se, 
Što bi sad učinila ljubav?

Sada znam što bi učinila ljubav!
Ljubav se ne bi kupila,
Ljubav se ne bi prodala,
Ljubav bi se za sebe borila!

Listopad 2001., Krapina

Staza mog života vodila me dalje, u novu sredinu koja mi je omogućila slobodu stvaralaštva i kreiranja vlastitog života. 2. studenog 2005. g. odlazim u Istru gdje stvaram pod sloganom “Umjetnost je sloboda!”

Od 2005. do 2017. g. radila sam na poslovima hortikulturnih uređenja, a slikala sam u slobodno vrijeme. Moji prvi ozbiljniji radovi nastali su 2011., 2012. i 2013. g. Bilo je to vrijeme udaje, trudnoće i majčinstva, razdoblje mog života koje je obilježeno s desetak slika slikanih na papiru (100 x 70 cm) sa suhom pastelom, (Petek, Trs, Močvara, Moj put, Zalazak, Žitno polje, Osmjeh, Poruka u boci, Sirena,), mnogim portretima, unikatnim bocama i nakitom, prvim slikama na platnu slikanim uljanim bojama.

Počela sam koristiti razne materijale poput špage, kamenčića, školjki, morskog pijeska, drva, češera i dr. te izrađivati unikatne okvire za slike i slikarska platna.Bila je to prva etapa mog stvaralaštva koju zovem “Sunčana faza”. Najdraža tema tog razdoblja bila mi je sunce u izlasku i zalasku uz jaki kolorit. Te radove odlučila sam sačuvati za sebe te ih nisam htjela prodavati kako bi mi bili trajna uspomena na te godine života, proživljene kako intenzivno i duboko, godine koje su duboko urezane u moje srce.Bili su to moji posljednji napori da se oduprem “sustavu” koji je gušio moju izvornost i originalnost, koji nije dopuštao da živim i stvaram u slobodi, sustav koji od originalnih ljudi stvara blijede kopije sustava.

Pritisak života i društva bio je velik te je moj pokojni suprug u ono vrijeme odigrao presudnu ulogu i dao mi glavnu podršku rekavši: “Pustite Barbaru na miru, njoj ništa ne fali, neka slika.”Moj rad rezultirao je prvom samostalnom izložbom slika u galeriji Likovne udruge Ulix u Puli, na sam moj rođendan, 4. 8. 2014 g., odabir datuma dogodio se slučajno, iako smatram da to nije bila slučajnost, nego neka nevidljiva ruka koja je bdjela nada mnom, ruka koja me čvrsto držala da ne padnem, da ne posustanem, dala mi snage da se borim za ostvarenje svog životnog sna.I tako je sve krenulo dalje.

Danas sam umjetnik koji u svom ateljeu-galeriji stvara i živi od svog rada. Danas sam to što sam oduvijek željela biti. Slikar!
Samo ja i dragi Bog znamo što meni znači slikarstvo i kakvu je ulogu ono odigralo u mom životu. Za mene slikarstvo nije samo slikanje slika, već nešto puno dublje i veće od toga.
Za mene je slikarstvo SLOBODA, život u skladu s vibracijama duše i otkucajima srca.

U njenim radovima prisutna je vrlo smiona tehnika primjene raznih materijala kao i aplikacija koje uspješno kolažira što dopunjuje materijalnost i autentičnost podneblja.

Prof. Nedeljko Tintor